Glazba
Presjek dosadašnjeg glazbenog rada. Albumi, pjesme, tekstovi.
Sastoji se od osam pjesama koje tematiziraju svakodnevicu, bilo da je riječ o ljubavi ili općenitoj zbunjenosti. Album započinje pjesmom “Gentleman Luzer”, koja iako je bila singl i najbolja na albumu po riječima producenta Damira Trkulje Šilje, najmanje je osobna. Priča priču o fiktivnom čovjeku kojeg zadesi kriza srednjih godina. Slijedi tandem tematski i strukturalno sličnih pjesama – “Atomska bomba svjesnih razmjera” i “Dan kad nisam znao što je što”. Obje su osobne i intimne, opisuju trenutak izgubljenosti: “To je onaj moment kada razmišljaš, ali nemaš pojma o čemu i zašto razmišljaš”.
Prvi dio albuma zatvara “Na rubu granice normale”, kronološki najmlađa pjesma. Kao što i ime govori, riječ je o podsvjesnoj manifestaciji unutrašnjeg nemira. Nastala u manje od sat vremena, predstavlja onaj najiskreniji impuls stvaralaštva.
Drugi dio albuma otvara “Toliko o tome”. Najžešća pjesma na albumu za čiji je zvuk zaslužan Zoran Čalić, legendarni bivši gitarist Majki. Priča ide nekako ovako: “Prije četiri godine taman sam doselio u Zagreb i živio u stanu na Knežiji. Najbolji prijatelj mi je javio da mu je majka tragično preminula. Sjedio sam i razmišljao i došao mi je stih u glavu ‘Kako mrtvi ostaju uz nas, kako život isprepliće nam vrat…”
Album završava raspoloženom trijadom “Šesti amandman životne patnje (Ljubav)”, “Kako mi je samo lijepo biti tu” i “Gradska utjeha”, koja je ujedno i najduža pjesma na albumu. Album je snimljen u PurpleCat studiju, a produkciju i aranžman potpisuje glazbenik i producent Damir Trkulja Šiljo. Dizajnerica Paula Grandov je zaslužna za likovno oblikovanje. Tekst i glazbu na svim pjesmama potpisuje Grgur.
Sastoji se od osam pjesama koje tematiziraju svakodnevicu, bilo da je riječ o ljubavi ili općenitoj zbunjenosti. Album započinje pjesmom “Gentleman Luzer”, koja iako je bila singl i najbolja na albumu po riječima producenta Damira Trkulje Šilje, najmanje je osobna. Priča priču o fiktivnom čovjeku kojeg zadesi kriza srednjih godina. Slijedi tandem tematski i strukturalno sličnih pjesama – “Atomska bomba svjesnih razmjera” i “Dan kad nisam znao što je što”. Obje su osobne i intimne, opisuju trenutak izgubljenosti: “To je onaj moment kada razmišljaš, ali nemaš pojma o čemu i zašto razmišljaš”.
Prvi dio albuma zatvara “Na rubu granice normale”, kronološki najmlađa pjesma. Kao što i ime govori, riječ je o podsvjesnoj manifestaciji unutrašnjeg nemira. Nastala u manje od sat vremena, predstavlja onaj najiskreniji impuls stvaralaštva.
Drugi dio albuma otvara “Toliko o tome”. Najžešća pjesma na albumu za čiji je zvuk zaslužan Zoran Čalić, legendarni bivši gitarist Majki. Priča ide nekako ovako: “Prije četiri godine taman sam doselio u Zagreb i živio u stanu na Knežiji. Najbolji prijatelj mi je javio da mu je majka tragično preminula. Sjedio sam i razmišljao i došao mi je stih u glavu ‘Kako mrtvi ostaju uz nas, kako život isprepliće nam vrat…”
Album završava raspoloženom trijadom “Šesti amandman životne patnje (Ljubav)”, “Kako mi je samo lijepo biti tu” i “Gradska utjeha”, koja je ujedno i najduža pjesma na albumu. Album je snimljen u PurpleCat studiju, a produkciju i aranžman potpisuje glazbenik i producent Damir Trkulja Šiljo. Dizajnerica Paula Grandov je zaslužna za likovno oblikovanje. Tekst i glazbu na svim pjesmama potpisuje Grgur.
Atomska bomba svjesnih razmjera
Mislio sam kako ću doć nisam znao kuda ću proć...
Dan kad nisam znao što je što
Tamna košulja od svile riječi dimom umrtvile...
Na rubu granice normale
Pola mrtvih duša jučer s vagona groblja odletiše...
6. amandman životne patnje (ljubav)
Moja duša mene pomno slijedi Kroz doline mira preko ponora...
Kako mi je samo lijepo biti tu
Soba mladog ratnika puna nekog vražjeg bunta...
Sastoji se od osam pjesama koje tematiziraju svakodnevicu, bilo da je riječ o ljubavi ili općenitoj zbunjenosti. Album započinje pjesmom “Gentleman Luzer”, koja iako je bila singl i najbolja na albumu po riječima producenta Damira Trkulje Šilje, najmanje je osobna. Priča priču o fiktivnom čovjeku kojeg zadesi kriza srednjih godina. Slijedi tandem tematski i strukturalno sličnih pjesama – “Atomska bomba svjesnih razmjera” i “Dan kad nisam znao što je što”. Obje su osobne i intimne, opisuju trenutak izgubljenosti: “To je onaj moment kada razmišljaš, ali nemaš pojma o čemu i zašto razmišljaš”.
Prvi dio albuma zatvara “Na rubu granice normale”, kronološki najmlađa pjesma. Kao što i ime govori, riječ je o podsvjesnoj manifestaciji unutrašnjeg nemira. Nastala u manje od sat vremena, predstavlja onaj najiskreniji impuls stvaralaštva.
Drugi dio albuma otvara “Toliko o tome”. Najžešća pjesma na albumu za čiji je zvuk zaslužan Zoran Čalić, legendarni bivši gitarist Majki. Priča ide nekako ovako: “Prije četiri godine taman sam doselio u Zagreb i živio u stanu na Knežiji. Najbolji prijatelj mi je javio da mu je majka tragično preminula. Sjedio sam i razmišljao i došao mi je stih u glavu ‘Kako mrtvi ostaju uz nas, kako život isprepliće nam vrat…”
Album završava raspoloženom trijadom “Šesti amandman životne patnje (Ljubav)”, “Kako mi je samo lijepo biti tu” i “Gradska utjeha”, koja je ujedno i najduža pjesma na albumu. Album je snimljen u PurpleCat studiju, a produkciju i aranžman potpisuje glazbenik i producent Damir Trkulja Šiljo. Dizajnerica Paula Grandov je zaslužna za likovno oblikovanje. Tekst i glazbu na svim pjesmama potpisuje Grgur.
Za razliku od ostatka opusa, ovaj koncertni album služi kao prisjećanje određenog trenutka u vremenu. Jedan od prvih važnih nastupa odlučio sam snimiti i objaviti, kako bih se jednog dana mogao prisjetiti početaka.
Album sadrži dvije pjesme koje nisu objavljene na službenim izdanjima: „Govoreći večernji blues“ i „Bajka usamljenog kapetana“.
Tekstualno podosta opširne, obje prikazuju neku mračniju stranu svijeta. Ukrašene motivima koji sežu od užasa čovjeka do nemoći spram nostalgiji, ipak sam vjerovanja da bude u nama neku vrstu nade.
Atomska bomba svjesnih razmjera
Mislio sam kako ću doć nisam znao kuda ću proć...
Govoreći večernji blues
Sjedim zatvoren u sobi kasni sat razmišljam kuda sad...
Ipak možda ima nade
Kako vrijeme prolazi sve više vidim ja da ljudi žive iz dana...
Kako mi je samo lijepo biti tu
Soba mladog ratnika puna nekog vražjeg bunta...
Sastoji se od osam pjesama koje tematiziraju svakodnevicu, bilo da je riječ o ljubavi ili općenitoj zbunjenosti. Album započinje pjesmom “Gentleman Luzer”, koja iako je bila singl i najbolja na albumu po riječima producenta Damira Trkulje Šilje, najmanje je osobna. Priča priču o fiktivnom čovjeku kojeg zadesi kriza srednjih godina. Slijedi tandem tematski i strukturalno sličnih pjesama – “Atomska bomba svjesnih razmjera” i “Dan kad nisam znao što je što”. Obje su osobne i intimne, opisuju trenutak izgubljenosti: “To je onaj moment kada razmišljaš, ali nemaš pojma o čemu i zašto razmišljaš”.
Prvi dio albuma zatvara “Na rubu granice normale”, kronološki najmlađa pjesma. Kao što i ime govori, riječ je o podsvjesnoj manifestaciji unutrašnjeg nemira. Nastala u manje od sat vremena, predstavlja onaj najiskreniji impuls stvaralaštva.
Drugi dio albuma otvara “Toliko o tome”. Najžešća pjesma na albumu za čiji je zvuk zaslužan Zoran Čalić, legendarni bivši gitarist Majki. Priča ide nekako ovako: “Prije četiri godine taman sam doselio u Zagreb i živio u stanu na Knežiji. Najbolji prijatelj mi je javio da mu je majka tragično preminula. Sjedio sam i razmišljao i došao mi je stih u glavu ‘Kako mrtvi ostaju uz nas, kako život isprepliće nam vrat…”
Album završava raspoloženom trijadom “Šesti amandman životne patnje (Ljubav)”, “Kako mi je samo lijepo biti tu” i “Gradska utjeha”, koja je ujedno i najduža pjesma na albumu. Album je snimljen u PurpleCat studiju, a produkciju i aranžman potpisuje glazbenik i producent Damir Trkulja Šiljo. Dizajnerica Paula Grandov je zaslužna za likovno oblikovanje. Tekst i glazbu na svim pjesmama potpisuje Grgur.
Na pravoj strani pruge” je snimljen u zagrebačkom PurpleCat studiju, glazbu i tekstove potpisuje Grgur Višić, a za aranžmane i glazbenu produkciju je zaslužan Damir Trkulja – Šiljo.
EP otvara singl “Neki drugi ljudi”, prva ikad objavljena pjesma. Govori o Svemiru, iako je sama riječ “svemir” izostala iz pjesme. Pjeva o ljubavi i opisuje ljude. Što uopće mladić s dvadeset i jednom godinom može znati o ljudima možete saznati u ovoj kompoziciji.
“Stari drug” donosi nešto potpuno drugačije – priča priču o krvoločnom ubojstvu. Na ciničan i pomalo satiričan način, pjesma je ispjevana u sretnim, durskim melodijama, uz konstantne izmjene pejsaža i vividnih slika.
Ljubavno-nostalgična pjesma “Sutra vratit ću se ja” je napisana na putovanju, nekoliko tisuća kilometara od kuće. U pomalo country ritmu postavlja pitanje: “Što možemo ponijeti sa sobom putujući svijetom? Osim iskrivljenih slika mjesta koje smo nekada zvali domom?
Posljednja kompozicija na EP-u poručuje da “Ipak možda ima nade”. Izjava. Bunt. Sažaljenje. Tuga. Urnebes. Nevjerojatna dvosmislenost današnjice. Kvaka 22. Osam kitica razornih misli koje nekome ne znače apsolutno ništa, a nekome mogu promijeniti svijet.
