Tamna košulja od svile
Riječi dimom umrtvile
Svaki dodir kao da nije bio moj
A ja sam stajao i čekao
Pogled u daljinu me zatekao
Nemir u glavi rekao prijatelju moj
Zar misliš da stvarno to je to
Sutradan sam shvatio
Kako istinu bih dohvatio
Potrebno je puno sreće s ljudima
Jer je samo jedan krivi korak dovoljan
Da sav postanem zlovoljan
Da se pogled razlije jednobojan i da ja
Shvatim da stvarno to je to
A kad sam prugu prešao
Sav razum mi se izmiješao
Svaki sat trajao je zauvijek
Jer nisam znao jel je noć
Il’ je tek samo prošla ponoć
I jel je to bila moć što osjećam
Da možda ipak stvarno to je to
A onda kao neki čudni grom
Obasjao pločnik iskrom
Misli mi je pošemerio
I nisam više bio siguran
U pogled koji postao je filigran
Da sam bar kao ova košulja kariran i da
Mogu reći to ipak nije to
Sada sjedim opušten
Ne treba mi Frodov prsten
Znam da sve što imam, imam tu
Usred bijelog Zagreba
Gdje me svaki lijepi pogled doziva
Srećom nije ovo Kuba da ja
Nikad ne znam hoće li to biti to